Do druge polovine XIX veka prostor današnjeg Kalemegdan-a nije imao obeležja uređenog javnog prostora. Naprotiv, bio je to zapušten i delimično devastiran teren, opterećen ostacima ranijih funkcija — od vojnih objekata do grobalja. Njegov izgled i namena bili su posledica dugotrajnog prisustva osmanske vojske i činjenice da je tvrđava pre svega bila strateška tačka, a ne deo svakodnevnog života grada.
Prekretnica nastupa 1867. godine, nakon konačnog povlačenja osmanske posade iz Beograda. Tada prostor tvrđave prelazi u ruke srpskih vlasti i otvara se mogućnost njegove prenamene. Prvi koraci nisu proizašli iz estetskih ili urbanističkih koncepcija u savremenom smislu, već iz praktičnih potreba.
Naime, nova vojna posada suočila se sa izraženom vetrometinom na otvorenom prostoru tvrđave. Kao odgovor na takve uslove, doneta je odluka o sadnji drveća koje bi ublažilo udare vetra i učinilo boravak podnošljivijim. Po naređenju komandanta grada, organizovano je donošenje mladih stabala iz Košutnjak-a. Ova akcija sprovedena je u proleće 1867. godine i predstavlja prvi zabeleženi organizovani čin pošumljavanja Kalemegdana.
Važno je naglasiti da ovaj početni zahvat nije imao karakter planskog uređenja parka. Sadnja nije bila deo šire urbanističke strategije, već ograničena intervencija uslovljena konkretnom potrebom. Ipak, njen značaj prevazilazi neposredni povod.
Zasađena stabla predstavljala su jezgro budućeg razvoja. U decenijama koje su usledile, prostor Kalemegdana postepeno je dobijao nove sadržaje: uređivane su staze, dopunjavani drvoredi i oblikovane površine za boravak. Ono što je započelo kao tehnička mera prerastalo je u proces transformacije prostora tvrđave u javni park.
Na taj način, pošumljavanje iz 1867. godine može se posmatrati kao početna tačka jedne šire promene — prelaska prostora iz vojne u civilnu funkciju. Kalemegdan time prestaje da bude isključivo mesto odbrane i postaje deo gradskog života, otvoren za kretanje, boravak i svakodnevnu upotrebu.
Upravo zbog toga, iako skroman po obimu i nameri, ovaj prvi čin sadnje zauzima posebno mesto u istoriji beogradskih parkova.
